Pogrebno društvo d.o.o. UNTZ

Napravili su sistem u kojem je biti vlasnik pogrebnog društva, ili barem uposlenik, jako unosan posao. Ljudi nikada neće prestati umirati. Studenti nikada neće prestati studirati.

Vi studenta daskom on Vas skelom. Profesori neprofesionalni, korumpirani i kakvi sve ne- čast izuzecima, studenti još gori. Kroz svoje školovanje treba da naučimo kako da časno i savjesno sa vrhunskim znanjem obavljamo svoj posao, međutim danas na Univerzitetu gdje postoji ultimativno dobro i ultimativno zlo- zlo uvijek pobjeđuje. Kroz školovanje ćemo naučiti sve osim kako biti savjestan, principijelan i moralan profesor, stručnjak, čovjek. Kroz fakultete kakvi su naši danas, od profesora i vladajućih naučit ćemo samo kako lakše izbjeći vlastitu obavezu i odgovornost i diskriminirajuće odnose.

Od danas počinju ispitni rokovi. Strategije za polaganje istih su osmišljene mnogo prije. Od (ne)prihvatljivih skripti i puškica pa do knjiga ispod-iznad klupa, portofolija, slušalica, sms-ova, mobilnog interneta, pisanja po klupi, po stolici- vlastitoj i onoj ispred Vas....Onda suknjice, bluzice, čizmice, kapice, mito, sex...I tako u nedogled samo da oči knjige ne vide. Znanje je prošlost.
I kako i ne bi bilo? Kada dobijete jedno škrto predavanje i «švrlj» (potpis) u indeks umjesto dvosatnog bogatog, zanimljivog predavanja i kao motivaciju dobijete knjigu od petsto stranica sa teorijom ili zadacima, ostaje Vam samo da shvatite da je mnogo isplatnije da se okrenete nekoj «prepisivačkoj» alternativi. Profesori Vam predstavljaju jedno na predavanju a na ispitu daju zadatke i pitanja koji sadrže "cake" njima samo znane, u studentima često traže ono što ne znaju, a programiranje je oblast koju insistiraju mada to nikad nismo ozbiljno učili.
I tako studenti redovito padaju dok dotični profesori grade svoje autoritete sijući strah i obarajući ih na ispitima.
I naravno, neda vam se učiti to naporno štivo. Imate pametnijeg posla. Oko za oko, zub za zub.
Ako se radi o studentskim pravima, studentskoj pasivnosti nikad kraja. Pritisnuti mnogim nelegalnim i nehumanim zakonima, izgubili su moral za učenje. Sve im je lakše osim sjesti i naučiti. Nije važno koliko i kakvog štiva. Nije da krivim profesore za studentsku pasivnost niti bilo koga drugog, sad više nije ni važno ko je kriv. Činjenice su tu. Univerzitet odnosno fakultet je samo jedna velika mašina za novac. Studenti su naivni hamali koji misle da da će im puškice pomoći. Hoće, dok studiraju. Ali kada dođu u ruke velikih «riba»- puškice ne pomažu. Uprkos svemu i u zubima velikih pirana male girice se otimaju i bore. Studenti neće prestati studirati, baš kao što ni ljudi neće prestati umirati. Za smrt i studente- lijek ne postoji, ne u Bosni i Hercegovini.